Od Zagreba i Harvarda do Princetona i istraživanja gradova budućnosti, vlastitog projektnog studija i suradnje sa svjetskim imenima arhitekture. Hrvatski arhitekt i sveučilišni profesor Alen Žunić u razgovoru s novinarkom Antonijom Tušek za podcast Cronnect govorio je o karijeri koja ga je odvela na neka od najpoznatijih američkih sveučilišta, razlozima zbog kojih se vratio u Hrvatsku, problemima Zagreba, priuštivom stanovanju, umjetnoj inteligenciji i tome što zapravo čini dobar grad.
Dolazak na sveučilište Princeton koje trenutno stoji kao drugo najbolje sveučilište u SAD-u (na nekim je listama i prvo!) te treće u svijetu i pripada elitnoj Ligi bršljana (Ivy League) za Žunića je rezultat procesa koji je trajao više od godinu dana. Paralelno je prolazio proceduru primanja na sveučilište i kandidature za Fulbrightovu stipendiju, pripremao istraživačke prijedloge, preporuke i intervjue te mjesecima čekao rezultate. Kada je doznao da je primljen, vijest je imala dodatnu težinu jer se za Fulbright i u Hrvatskoj godišnje prijavljuju deseci kandidata, a stipendiju dobije tek nekoliko njih. Danas na Princeton dolazi kao istraživač u okviru Fulbright Visiting Scholar Programa, u potpuno drukčijoj poziciji od one u kojoj se našao kada je kao student u ranim dvadesetima prvi put stigao na Harvard i MIT, kasnije i na Columbiju u New York.
Iako danas iza sebe ima međunarodno akademsko iskustvo i vlastiti arhitektonski i istraživački studio ALBATROSS, Žunić priznaje da o arhitekturi tijekom djetinjstva gotovo nije niti razmišljao. Želio je biti arheolog, novinar, liječnik, a neposredno prije studija razmatrao je elektrotehniku i FER. Za arhitekturu se zainteresirao slučajno, tek pred kraj srednje škole i to nakon što je vidio kako se jedna prijateljica priprema za prijemni ispit. Upisao se među deset najboljih studenata, a već je tijekom prve godine shvatio da mu projektiranje odlično ide. Prva maketa nije bila uspješna, ali vrlo brzo počeo je napredovati i uživati u radu do te mjere da mu ni višednevni intenzivan tempo uobičajen na studiju arhitekture nije predstavljao problem. Tada je počeo i ozbiljno čitati stručnu literaturu, a budući da nije imao novca za sve knjige koje su ga zanimale, jednoj je zagrebačkoj knjižari predložio da piše prikaze novih arhitektonskih izdanja za njihov časopis u zamjenu za primjerak knjige. Tako je počeo stvarati biblioteku koja danas broji nekoliko tisuća naslova.
Harvard ga je naučio da nije dovoljno znati – treba se usuditi govoriti
Na postdiplomski studij na Harvard se prijavio još prije završetka fakulteta u Zagrebu, iako su mu drugi govorili da se prije toga očekuje nekoliko godina radnog iskustva. Primljen je pod uvjetom da do dolaska diplomira što je i učinio prije službenoga diplomskog roka, svega dva dana prije leta za SAD. Najveću razliku između europskoga i američkog obrazovanja vidi u načinu sudjelovanja u nastavi. Europski sustav, kaže, daje čvrsto tehničko i činjenično znanje, dok američki snažno potiče raspravu i iznošenje ideja. Na Harvardu ga je iznenadilo kako su studenti spremni govoriti čak i kada nisu potpuno sigurni u svoj odgovor. “Od deset ideja možda je devet pogrešno, ali deseta može biti odlična,” govori Žunić. I sam je iz Hrvatske donio “naviku da šuti” dok god nije siguran da je odgovor točan, a tek je u Americi shvatio kako takav pristup može ograničiti razmjenu ideja. Upravo zato idealnim smatra spoj europskoga egzaktnog znanja i američke kreativne otvorenosti, diskusije i kritičkog razmišljanja.
Unatoč mogućnostima koje su mu se tada otvorile u SAD-u, Žunić se odlučio vratiti u Hrvatsku. Nije želio karijeru posvetiti isključivo znanosti već je od početka ciljao na ravnotežu između istraživanja i projektiranja. U Hrvatskoj je mogao završiti doktorat, steći arhitektonsku licencu i razvijati vlastiti ured, dok bi u Americi još godinama radio unutar tuđih struktura. Istodobno je zaključio da suvremena arhitektura više nije vezana uz jedno tržište. Iz Hrvatske, kaže, može raditi projekte za SAD, Švicarsku, Bliski istok ili Aziju. Njegova je ambicija da s vremenom i hrvatska arhitektura razvije prepoznatljivu međunarodnu filozofiju, na način na koji danas prepoznajemo skandinavsku, japansku ili nizozemsku arhitekturu.
Foto: Privatna arhiva
“Hrvatskim gradovima nedostaje vizija”
Upravo je dugoročno planiranje jedna od tema kojoj Žunić pridaje najveću važnost. Smatra da Zagreb i drugi hrvatski gradovi ne pate samo od pojedinačnih problema poput prometa ili nedostatka parkirališta već od manjka jasne vizije kako bi grad trebao izgledati za 10, 20 ili 30 godina. Problem vidi u fragmentiranom razvoju: izgradi se pojedina zgrada, ali bez paralelnog planiranja infrastrukture, zelenila, prometnica i javnog prostora. Posljedice takvog pristupa danas osjećamo kroz gužve i preopterećenu infrastrukturu, a rješenja nisu moguća preko noći jer su se problemi stvarali desetljećima. Kao pozitivan primjer iz ranijih razdoblja izdvaja Novi Zagreb, čije su široke prometnice i struktura naselja osmišljeni unaprijed za stanovništvo koje tek treba doći, možda i za nekoliko desetljeća, što, kaže, pokazuje koliko je važno da grad ima smjer razvoja, a ne niz nepovezanih intervencija.
Isti princip primijenio je i u nedavnom projektu inovativnog naselja Velje Brdo kod Podgorice, gdje se njegov tim bavio priuštivim stanovanjem. Žunić upozorava da se u Hrvatskoj ta tema prečesto svodi samo na cijenu i broj kvadrata. U njegovom rješenju na Veljem Brdu naglasak je bio na javnom prostoru, zelenilu, zajedničkim sadržajima i tome kako povezati različite generacije stanovnika. Cilj je bio stvoriti susjedstvo kao socijalnu strukturu, a ne samo niz stambenih zgrada. Posebno ističe kako projekt nije krenuo smjerom ekstremno malih stanova već prema površinama koje mogu koristiti i obitelji s djecom. Priuštivo stanovanje, kaže, ne bi trebalo značiti život u minimalnom prostoru već kvalitetan dom i okruženje koje si ljudi mogu priuštiti.
Umjetne inteligencije Žunić se ne boji. Vidi je kao alat koji bi mogao posebno koristiti manjim arhitektonskim uredima jer bi dio vremena potrebnog za crtanje i izradu velikog broja varijanti mogao preuzeti upravo “AI”. Time bi studio s nekoliko ljudi mogao ravnopravnije konkurirati velikim uredima sa stotinama zaposlenih. Ne očekuje da umjetna inteligencija već danas samostalno osmišljava kvalitetne gradove, ali vjeruje da bi kroz nekoliko godina mogla preuzeti velik dio tehničkog posla i arhitektima omogućiti da se više fokusiraju na ideju i kvalitetu prostora.
“Poljud je arhitektonsko i urbanističko remek-djelo”
Na pitanje o stadionima i aktualnim raspravama u Zagrebu, Žunić nije komentirao konkretno rješenje za Maksimir već je govorio o tome što kvalitetan stadion mora imati. Kao međunarodni primjer izdvojio je stadion u Bragi, koji impresionira uklapanjem u prirodni kontekst, ali smatra da Hrvatska već ima jedan od najboljih svjetskih primjera – Poljud. Stadion Borisa Magaša opisuje kao arhitektonsko i urbanističko remek-djelo jer njegova vrijednost nije samo u izgledu već u smjeloj konstrukciji, odnosu prema gradu, vizurama, okolnom prostoru i mogućnostima za okupljanje. Upravo je to, smatra, jedna od najvažnijih lekcija za svaki novi stadion: ne smije biti izolirana arena koja funkcionira samo iznutra, nego dio grada koji zajedno s okolicom stvara kvalitetan javni prostor.
Cijeli razgovor novinarke Antonije Tušek s Alenom Žunićem poslušajte u novoj epizodi podcasta Cronnect koji nastaje u suradnji Večernjeg lista, IMC agencije i Croatians Online.
Naslovna fotografija: Alen Žunić. Foto: Leon Ginder
Listen to Croatians Online here:
Croatian American Media Association Corp is a tax exempt organization under Section 501 c(3) of the Internal Revenue Code (EIN # 99-1591741). Your donation is greatly appreciated and will be used to support our mission. Your contribution is tax deductible to the full extent permitted by law.