Od Krka do New Yorka: Svećenik Anton Bozanić istražio povijest hrvatskih iseljenika i veze koje su sačuvale identitet kroz generacije

Kroz desetljeća iseljavanja, hrvatske obitelji s otoka Krka gradile su novi život u New Yorku, osnivale društva, okupljale se oko Katoličke crkve i održavale veze s rodnim krajem. Svećenik i povjesničar Anton Bozanić godinama je istraživao njihove životne priče, obiteljske korijene i tragove koje su ostavili u američkom društvu. U razgovoru s Josipom Bogovićem za Croatians Online predstavio je svoju knjigu o krčkim iseljenicima u New Yorku i Sjedinjenim Američkim Državama te objasnio zašto povijest iseljeništva nije samo priča o odlasku, nego i o pripadnosti, zajedništvu i očuvanju hrvatskog identiteta.

Povijest hrvatskog iseljeništva često se promatra kroz velike migracijske valove, gospodarske okolnosti i životne odluke ljudi koji su napuštali domovinu u potrazi za boljim prilikama. Međutim, iza statistika i povijesnih zapisa nalaze se obitelji, pojedinci i čitave generacije čiji su životi oblikovali hrvatske zajednice daleko od rodnog kraja. Upravo je tim ljudskim pričama Anton Bozanić posvetio velik dio svojega istraživačkog rada. Tijekom boravka u New Yorku, gdje je od 1993. do 1998. godine djelovao među hrvatskim vjernicima u Astoriji, susreo se s bogatom i slojevitom poviješću hrvatskih iseljenika, a osobito onih koji su na američki kontinent stigli s otoka Krka. Njihova brojnost, organiziranost i trajna povezanost s rodnim mjestima potaknule su ga da sustavno prikuplja podatke, razgovara s članovima zajednice i istražuje dokumente koji bi mogli rasvijetliti njihovu prošlost.

Kao rezultat dugogodišnjeg rada nastala je knjiga Krčki iseljenici u New Yorku i u Sjedinjenim Američkim Državama, kojom Bozanić proširuje i nadopunjuje svoja ranija istraživanja. Riječ je o nastavku njegova proučavanja hrvatskih iseljeničkih zajednica, pri čemu posebnu pozornost posvećuje obiteljima s Krka, njihovim društvenim organizacijama, vjerskom životu i odnosima s domovinom. Autor ističe da je važno iseljeništvo proučavati sustavno i znanstveno, a ne oslanjati se isključivo na pojedinačna sjećanja i usmena svjedočanstva. Svaka obiteljska priča ima vlastitu vrijednost, ali tek povezivanjem tih priča s povijesnim dokumentima, evidencijama i širim migracijskim okolnostima dobiva se cjelovitija slika života hrvatske zajednice u Americi.

Tisuće Krčana i njihove obitelji u New Yorku

Otok Krk i njegovi stanovnici zauzimaju posebno mjesto u povijesti hrvatskog iseljavanja u Sjedinjene Američke Države. Prema Bozanićevim istraživanjima i procjenama iznesenima u razgovoru, u New Yorku danas živi oko 940 obitelji krčkih iseljenika, računajući prvu, drugu, treću i četvrtu generaciju. Ako se taj broj preračuna prema prosječnom broju članova obitelji, riječ je o približno četiri do pet tisuća ljudi krčkih korijena. Posebno se ističe područje Dubašnice, iz kojega su se brojne obitelji tijekom različitih razdoblja iseljavale u Ameriku. Bozanić navodi kako je u New Yorku prisutno oko 250 obitelji povezanih s Dubašnicom, što pokazuje koliko je snažna bila veza između pojedinih otočnih mjesta i američke metropole.

Cijeli podcast poslušajte na našem Spotifyju:

Ti brojevi ne predstavljaju samo demografski podatak. Oni govore o obiteljskim mrežama koje su se protezale preko oceana, o rodbinskim vezama koje su olakšavale dolazak novih iseljenika te o zajednicama koje su se postupno oblikovale u novom okruženju. Mnogi su u Ameriku odlazili s namjerom da ostanu tek nekoliko godina, zarade novac i vrate se kući. Međutim, život je često donosio drukčije odluke. Dolazak djece, pronalazak posla, stvaranje novih obiteljskih veza i postupno ukorjenjivanje u američkom društvu pretvarali su privremeni odlazak u trajno preseljenje. S vremenom su se mijenjale generacije, a potomci nekadašnjih doseljenika stvarali su vlastite živote u Americi, istodobno nasljeđujući obiteljska sjećanja i veze s otokom iz kojega su potekli njihovi roditelji, djedovi i bake.

Bozanićevo istraživanje zato ne promatra iseljeništvo samo kao odlazak stanovništva s jednog geografskog prostora na drugi, nego i kao proces koji je mijenjao obitelji, zajednice i mjesta podrijetla. Iseljeničke priče, smatra, važne su i ljudima koji su ostali na Krku jer su odluke onih koji su otišli utjecale na život u domovini, na gospodarstvo, društvene odnose i obiteljske sudbine. U mnogim otočnim kućama gotovo da nije bilo obitelji koja nije imala nekoga u Americi, pa se povijest iseljavanja duboko utkala u lokalni identitet. Razumjeti Krk stoga znači razumjeti i njegove iseljenike, kao i trajne veze koje su, unatoč udaljenosti i protoku vremena, povezivale dvije obale Atlantika.

Hrvatska društva i Katolička crkva kao oslonac iseljenicima

Jedna od najvažnijih tema Bozanićeva istraživanja jest uloga hrvatskih društava i Katoličke crkve u životu iseljenika. Dolazak u novu zemlju značio je suočavanje s drukčijim jezikom, radnim uvjetima, društvenim pravilima i svakodnevnim izazovima. U takvim okolnostima okupljanje sunarodnjaka imalo je daleko veće značenje od druženja i očuvanja običaja. Iseljenička društva pružala su osjećaj sigurnosti, pripadnosti i međusobne odgovornosti, a u vremenima kada socijalna zaštita nije bila razvijena kao danas, često su predstavljala i važan oblik praktične pomoći. Članovi su pomagali jedni drugima u slučaju bolesti, smrti ili nemogućnosti rada, stvarajući mreže solidarnosti koje su mnogim obiteljima olakšavale život u novoj sredini.

Bozanić u razgovoru posebno spominje krčko društvo svetog Nikole, čija se povijest može pratiti i kroz tragove na groblju Calvary u New Yorku. Prema njegovim navodima, društvo je u jednom razdoblju imalo čak oko 700 članova, a njegovo djelovanje svjedoči o visokoj razini organiziranosti hrvatskih doseljenika. Takva društva bila su mjesta na kojima su se susretali ljudi iz istih krajeva, razmjenjivali vijesti iz domovine, pomagali novim doseljenicima i prenosili običaje na mlađe generacije. U svijetu u kojem su se mnogi osjećali udaljenima od svega što im je bilo poznato, zajednica je postajala svojevrsni produžetak doma.

Posebnu ulogu imala je Katolička crkva, koja je u pojedinim povijesnim razdobljima predstavljala jednu od rijetkih institucija kojoj su se hrvatski iseljenici mogli trajno okrenuti. Bozanić ističe da je nakon Drugoga svjetskog rata, u vremenu političkih podjela i nepovjerenja prema institucijama u domovini, Crkva mnogima bila važna poveznica s hrvatskim identitetom i rodnim krajem. Sudjelovanje u životu hrvatskih župa, prikupljanje pomoći za crkve u domovini i zajedničko obilježavanje vjerskih blagdana nisu imali samo duhovno značenje. Kroz te aktivnosti iseljenici su potvrđivali da i dalje pripadaju zajednici iz koje su potekli. Crkva i društva tako su zajedno čuvali prostor u kojem se hrvatska pripadnost mogla živjeti, prenositi i prilagođavati novim generacijama.

Očuvanje hrvatskog identiteta u američkom društvu

Integracija u američko društvo donosila je hrvatskim iseljenicima nove mogućnosti, ali i izazove povezane s očuvanjem nacionalnog identiteta. Bozanić smatra da je važno razlikovati uspješnu integraciju od potpunog odricanja od vlastitih korijena. Hrvatski iseljenici mogli su postati aktivni i uspješni članovi američkog društva, prihvatiti njegov jezik, običaje i vrijednosti, a istodobno zadržati svijest o svojem podrijetlu. U razgovoru naglašava ideju da hrvatska zajednica treba dati svoj doprinos američkom društvu, poput kamenčića koji čini dio velikog mozaika, ali bez potrebe da zbog toga izbriše vlastitu posebnost.

Taj je izazov posebno izražen kod mlađih generacija, koje odrastaju u američkom kulturnom i jezičnom okruženju. Dok su njihovi roditelji ili djedovi i bake često čuvali snažnu povezanost s rodnim mjestom, potomci su se prirodno uključivali u šire društvo, sklapali brakove izvan hrvatske zajednice i postupno gubili dio naslijeđenih običaja ili jezika. Bozanić upozorava na opasnost da se nacionalna pripadnost svede na obiteljsko podrijetlo bez dubljeg poznavanja vlastite povijesti. Promjene imena i prezimena, prilagođavanje kulturnim obrascima većinske sredine te slabljenje veza s hrvatskim jezikom samo su neki od primjera procesa kroz koje su prolazile brojne iseljeničke obitelji.

Ipak, očuvanje identiteta ne znači zatvaranje prema drugima niti odbacivanje američkog načina života. Naprotiv, Bozanić zagovara ravnotežu u kojoj se hrvatska zajednica aktivno uključuje u društvo u kojem živi, surađuje s drugim zajednicama i doprinosi zajedničkom dobru, ali pritom njeguje vlastitu kulturnu i povijesnu baštinu. Takav pristup posebno je važan danas, kada potomci hrvatskih iseljenika imaju priliku ponovno otkrivati svoje korijene kroz obiteljske priče, arhive, crkvene zapise, kulturna društva i kontakte s mjestima podrijetla svojih predaka. Identitet se ne prenosi sam od sebe; potrebno ga je upoznavati, njegovati i učiniti smislenim novim generacijama.

Iza povijesnih podataka nalaze se ljudske sudbine

Bozanićev istraživački rad ne temelji se samo na dokumentima i brojkama. Jednako važan dio čine razgovori s iseljenicima i njihovim potomcima, kroz koje je upoznao različite životne putove, motive odlaska i iskustva prilagodbe. Kako objašnjava, ne postoje dvije potpuno jednake iseljeničke priče, čak ni kada su ljudi dolazili iz istoga mjesta i u Ameriku odlazili u približno istom razdoblju. Nekima je odlazak značio bijeg od siromaštva i potragu za poslom, drugima priliku za školovanje ili bolju budućnost djece, dok su treći postupno ostajali zato što su u novoj zemlji izgradili obitelj i pronašli svoje mjesto.

Upravo su osobna svjedočanstva istraživanju dala dodatnu dubinu. Povijesni dokumenti mogu otkriti imena, datume dolaska i podatke o organizacijama, ali razgovori s ljudima otkrivaju strahove, nade, razočaranja i uspjehe koji se ne mogu uvijek pronaći u službenim evidencijama. Bozanić opisuje kako su pojedini iseljenici isprva planirali kratko ostati u Americi, no s vremenom su se njihove okolnosti promijenile. Djeca su odrastala, obitelji su se širile, a povratak je postajao sve složeniji jer su se mijenjali i ljudi i mjesta kojima su se nekada željeli vratiti. Tako je odluka o ostanku često nastajala postupno, bez jednoga velikog trenutka u kojem bi pojedinac jasno odlučio da se više neće vratiti.

Kao svećenik, Bozanić je tijekom svojega rada imao priliku uspostaviti povjerenje s ljudima koji možda ne bi jednako otvoreno govorili o svojoj prošlosti u drugim okolnostima. Njegov interes za povijest i znanstveni pristup omogućili su mu da pojedinačna svjedočanstva poveže sa širim povijesnim kontekstom. Pritom je nastojao zabilježiti i priče koje bi bez sustavnog istraživanja mogle nestati zajedno s generacijama koje su ih nosile. Takav rad ima posebnu vrijednost za potomke iseljenika, jer im omogućuje da obiteljsku prošlost ne promatraju samo kroz nekoliko sačuvanih fotografija ili usputnih priča, nego kao dio šire povijesti hrvatske zajednice u Americi.

Od krčkih iseljenika do šire povijesti hrvatske dijaspore

Premda je krčko iseljeništvo središnja tema njegove najnovije knjige, Bozanić je istraživao i druge hrvatske iseljeničke skupine, uključujući iseljenike s Cresa i Lošinja te iz Istre. U razgovoru objašnjava da se pojedinačne regionalne priče moraju promatrati unutar šire povijesti hrvatskog iseljavanja. Svaki otok, mjesto i zajednica imali su vlastite okolnosti, društvene veze i načine organiziranja života u Americi, no njihova iskustva istodobno su dio zajedničke povijesti migracija iz Hrvatske. Uspoređivanjem tih iskustava moguće je bolje razumjeti zbog čega su se ljudi iseljavali, kako su gradili nove zajednice i koje su institucije bile ključne za njihov opstanak i razvoj.

Važan dio te povijesti čine i pojedinci koji su svojim radom ostavili trag u američkom društvu, a čija imena nisu uvijek dovoljno poznata široj hrvatskoj javnosti. Bozanić se osvrće na novinare, pisce i kulturne djelatnike koji su djelovali među hrvatskim iseljenicima te na publikacije i organizacije koje su povezivale zajednicu. Takvi primjeri pokazuju da iseljenička povijest nije samo povijest radnika koji su napuštali domovinu u potrazi za zaradom. To je i povijest društvenog organiziranja, kulturnog stvaralaštva, novinarstva, vjerskog života i nastojanja da se hrvatska prisutnost sačuva u multietničkom američkom okruženju.

Bozanićev pristup ujedno podsjeća na važnost bilježenja lokalne povijesti. Povijest iseljeništva ne može se u potpunosti razumjeti ako se zanemare mala mjesta iz kojih su ljudi odlazili, obitelji koje su ostajale kod kuće i gospodarske okolnosti koje su poticale migracije. Jednako tako, povijest hrvatske zajednice u Americi ostaje nepotpuna ako se ne zabilježe iskustva različitih regionalnih skupina i njihov doprinos zajedničkom životu. Upravo zato njegova istraživanja nadilaze granice jednoga otoka ili grada: ona pokazuju kako se lokalne povijesti povezuju u širu priču o hrvatskom narodu i njegovoj dijaspori.

Nasljeđe koje povezuje generacije

Razgovor Josipa Bogovića s Antonom Bozanićem otvara važno pitanje: što ostaje nakon što prođu generacije iseljenika i kada se život njihovih potomaka sve više odvija daleko od zemlje predaka? Odgovor se nalazi u obiteljskim sjećanjima, sačuvanim dokumentima, imenima upisanim u knjige, tragovima u crkvenim i društvenim arhivima te u spremnosti novih generacija da upoznaju priče iz kojih potječu. Knjige poput Bozanićeve daju tim pričama trajni oblik i omogućuju da se povijest ne oslanja isključivo na usmenu predaju. One povezuju ljude koji danas žive u Americi s njihovim precima, ali i s mjestima iz kojih su ti preci krenuli u nepoznato.

Za Hrvatsku i njezine iseljeničke zajednice takav je rad važan i zbog razumijevanja vlastite prošlosti. Iseljavanje je oblikovalo obiteljske odnose, gospodarstvo i društveni život brojnih hrvatskih krajeva, dok su iseljenici u Americi stvarali institucije, pomagali rodbini i održavali veze s domovinom. Njihova priča nije samo priča o uspjehu u novoj zemlji, nego i o stalnom pregovaranju između prilagodbe i pripadnosti, između života koji se gradi u Americi i sjećanja koje se čuva na Krku, Cresu, Lošinju, u Istri i drugim hrvatskim krajevima.

Poruka koju Bozanić iznosi u razgovoru jednostavna je, ali dalekosežna: hrvatska zajednica može biti potpuno uključena u američko društvo, a da pritom ne izgubi svijest o vlastitim korijenima. Za to su potrebni znanje, otvorenost, istraživanje i prijenos obiteljskih priča na nove generacije. Povijest hrvatskih iseljenika ne pripada samo prošlosti. Ona je i dio sadašnjosti te važan temelj za razumijevanje odnosa između Hrvatske i njezine dijaspore. Od Krka do New Yorka, sačuvane priče svjedoče da udaljenost ne mora prekinuti veze između ljudi, ali da te veze treba njegovati kako bi ostale žive i u generacijama koje dolaze.

Cijela emisija Croatians Saturday LIVE čeka vas na Youtubeu:

  

Listen to Croatians Online here:

   

  

Croatian American Media Association Corp is a tax exempt organization under Section 501 c(3) of the Internal Revenue Code (EIN # 99-1591741). Your donation is greatly appreciated and will be used to support our mission. Your contribution is tax deductible to the full extent permitted by law.