15 studenoga, 2026

Croatians Online

Zbog Splićanke je iz Oklahome preselio u Hrvatsku: “Dijaspora neka se vrati, ali Hrvatska nije utopija”

Cody McClain Brown nije znao gotovo ništa o Hrvatskoj kad je upoznao svoju buduću suprugu, ali već više od dva desetljeća u njoj živi, predaje na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, autor je knjiga o životu hrvatskog zeta, bavi se stand-up komedijom i jedan je od autora serije “Kako preživjeti Hrvatsku”. U razgovoru s Iman Louise Rozga za Croatians Online pričao je o trenutku kada mu je Amerika prestala biti dom, hrvatskoj opsjednutosti propuhom, višesatnim kavama, “vezama”, razlikama između Amerikanaca i Hrvata te o tome zašto dijaspori preporučuje povratak – ali bez idealiziranja Hrvatske.

Sve je počelo u Oklahomi. Njegova buduća supruga, Splićanka koja je u SAD stigla preko stipendijskog programa, završila je na istom sveučilištu i u istoj učionici s mladićem koji na spomen Hrvatske nije imao posebno jasnu geografsku predodžbu. Priznaje da je tada Hrvatsku smještao negdje u prostor bivšeg Sovjetskog Saveza, no susret koji je počeo kao studentsko poznanstvo pretvorio se u vezu koja traje već 21 godinu. Prije Hrvatske živjeli su i u Istanbulu, a kada je prvi put stigao u Split, ono što ga je najviše iznenadilo nije bila samo arhitektura ili more, nego svakodnevni odnosi među ljudima. Susjedi su ulazili jedni drugima u stanove, vrata se nisu zaključavala, a kada se razbolio, liječnik koji je živio kat iznad jednostavno je sišao pregledati ga.

“Bio je to nekakav vrtlog ljudskosti”, opisao je Brown u razgovoru s Iman Louise Rozga. Fascinirala ga je i velikodušnost ljudi, ali i činjenica da se praktički cijeli dan organizirao oko ručka. Ono što je u početku izgledalo kao niz kulturnih neobičnosti postupno se pretvaralo u osjećaj pripadnosti. A trenutak kada je shvatio da se ta promjena zaista dogodila došao je tek nakon povratka u SAD.

“Prvi put Amerika više nije djelovala kao dom”

Nakon otprilike godinu i pol života u Hrvatskoj sa suprugom i kćeri otputovao je u SAD. Tek kada se vratio u Hrvatsku, kaže, shvatio je da se njegov odnos prema objema zemljama promijenio. “To je bio prvi put da dom više nije djelovao kao dom. Hrvatska jest”, prisjetio se. Dodaje da je važnu ulogu imala i njegova kći – ondje gdje se ona osjećala ugodnije, postupno se i on počeo osjećati kod kuće. Proces prilagodbe nije se dogodio preko noći. Procjenjuje da mu je trebalo otprilike dvije godine da Hrvatsku zaista počne osjećati kao svoj dom, dok je jezik zahtijevao znatno više vremena.

Možda je najbolji dokaz koliko se promijenio stigao tijekom jednog kasnijeg posjeta Americi. Brown, koji se svojedobno mogao smijati hrvatskom strahu od propuha, zatekao se kako potpuno nepoznatom djetetu u njegovu dvorištu govori da obuče jaknu. “Tada sam pomislio: što mi se dogodilo?”, našalio se. Hrvatski danas koristi u svakodnevnom životu, iako bez problema priznaje da ga gramatika još uvijek može potpuno izbaciti iz takta. Najviše problema stvaraju mu rodovi, padeži i pridjevi koji se moraju prilagođavati svemu što ih okružuje. Zanimljivo, kaže da mu Hrvati nisu počeli odgovarati na hrvatskom tek kada je popravio gramatiku, nego kada je usavršio izgovor. Padežne pogreške bili su mu spremni oprostiti, ali način na koji izgovara “Hrvatska” očito nije bio tako lako zanemariv.

Od višesatne kave do pravila da prvi ne smiješ napustiti zabavu

Upravo su takve svakodnevne razlike Brownu postale neiscrpan materijal za pisanje. Blog koji je počeo voditi 2012. prerastao je u knjige “Chasing a Croatian Girl” i “Croatia Strikes Back”, a njegova zapažanja o životu u Hrvatskoj naposljetku su završila i na televiziji. Jedna od stvari koju ni danas nije potpuno prihvatio jest hrvatsko pravilo da se sa zabave jednostavno ne odlazi kada poželiš. Posebno ga fascinira izraz “party breaker”, koji Hrvati koriste na engleskom iako, kako ističe, zapravo ne postoji u engleskom u značenju koje mu ovdje pridajemo. U Hrvatskoj je prvi gost koji ustane i krene prema vratima gotovo odgovoran za raspad cijele zabave.

Upravo je taj fenomen postao tema prve epizode serije “Kako preživjeti Hrvatsku”. Brown ga uspoređuje s svojevrsnim “uzimanjem talaca zabave”: nitko ne želi biti prvi koji će otići jer bi time mogao dati znak ostalima da je večer završila. Prvi put to je doživio na rođendanu dvogodišnjeg djeteta koji se protegnuo gotovo do 23 sata, što je Amerikancu naviknutom na gotovo nepovrediv raspored spavanja male djece djelovalo potpuno nevjerojatno. Slična transformacija dogodila mu se i s hrvatskom kavom. Kada je prvi put došao u Split, nije razumio zašto bi netko satima sjedio uz jednu kavu kada bi mogao uzeti čašu za van i nastaviti istraživati grad. Danas mu je upravo ta navika jedna od najdražih stvari u hrvatskom životu. “Volim činjenicu da je društveno potpuno prihvatljivo odvojiti toliko vremena da budeš s ljudima. Ne treba ti nikakav veći razlog. Samo kažeš da ideš na kavu i to je dovoljno”, rekao je.

Foto: Privatna arhiva

Serija je nastajala sedam godina, ali druge sezone neće biti

Put do televizijske serije trajao je mnogo dulje nego što bi gledatelji mogli pretpostaviti. Nakon uspjeha bloga i knjiga Brown je počeo razmišljati o tome kako bi njegova iskustva mogla izgledati u igranom formatu. Inspirirala ga je serija “Curb Your Enthusiasm”, a ideja je bila jednostavna – sličan pristup svakodnevnim frustracijama i apsurdima, ali smješten u Hrvatsku. Od prve ideje do snimanja prošlo je čak sedam godina. Gluma je za njega bila potpuno novo iskustvo. Brown u seriji glumi verziju samoga sebe, a tek je na setu shvatio koliko je televizijska produkcija zahtjevna. Dani su trajali deset do dvanaest sati, istu scenu trebalo je ponavljati iz više kutova, a dodatni izazov bilo je glumiti na hrvatskom jeziku. “U jednom trenutku to više nisu ni riječi, nego samo zvukovi koji ti se izgube u glavi”, opisao je.

Ipak, u razgovoru je otkrio i da druge sezone neće biti. Razlog nije nedostatak materijala, nego obitelj. Budući da glumi samoga sebe, dio publike pretpostavlja da su i ostali likovi izravni prikazi njegove stvarne obitelji. Iako je serija fikcionalizirana, njegovi najbliži osjećali su da je previše njihove privatnosti izloženo javnosti. Njegova punica, jedna od nezaobilaznih figura priče o njegovu hrvatskom životu, poručila mu je da je 12 epizoda sasvim dovoljno. Brown je tu odluku prihvatio. Umjesto nove sezone planira treću knjigu i više stand-up nastupa, gdje ista iskustva može pretvarati u humor bez čitave televizijske produkcije iza sebe.

Upravo je sposobnost da neugodne ili zbunjujuće trenutke pretvori u priču možda i ključ njegova uspjeha. Kada dovoljno dugo živiš između dvije kulture, kaže Brown, svaka svakodnevna frustracija može postati novi vic, poglavlje ili televizijska scena. To vrijedi i za hrvatske “veze”, temu koja je posebno zanimljiva ljudima koji žive u iseljeništvu i razmišljaju o povratku. Brown ne poriče negativnu stranu sustava u kojem poznanstva mogu biti važna, ali tvrdi da se taj fenomen često promatra previše jednostrano. Kao član povjerenstva koje je zapošljavalo njegove kolege, kaže da je osobno sudjelovao u procesima u kojima su posao dobili najbolji kandidati bez ikakve “veze”. Istodobno smatra da su društvene mreže poznanstava u Hrvatskoj važne na drugi način – omogućuju ljudima da razumiju sustav, dođu do informacija i pronađu nekoga tko može pomoći. U Americi se, uspoređuje, kandidat često nalazi pred automatiziranim procesom prijava, algoritmima i filtrima, dok u Hrvatskoj osobna preporuka može biti važnija. “Veza je negativna dok ti ne zatreba”, sažeo je, dodajući kako ona proizlazi i iz kulture u kojoj je prijatelju vrlo teško jednostavno reći “ne”.

Dijaspore poziva na povratak, ali upozorava: “Nemojte očekivati utopiju”

Možda najzanimljiviji dio razgovora za publiku Croatians Onlinea stigao je kada ga je Iman Louise Rozga pitala što bi rekao Hrvatima iz iseljeništva koji razmišljaju o povratku. Brownov odgovor bio je jasan – on bi ih vratio. Smatra da je jedan od problema Hrvatske odlazak ljudi, ali govori i o onome što naziva “deficitom optimizma”. Njegova je teza da su ljudi koji su kroz povijest bili spremni napustiti svoju zemlju i krenuti prema nepoznatom nužno morali imati određenu dozu optimizma, hrabrosti i vjere da mogu stvoriti nešto bolje. Uz to, smatra da bi bilo dobro kada bi dio tog iskustva i energije hrvatska dijaspora danas vratila u zemlju.

“Hrvatska ima mnogo problema, ali ima ih i svugdje drugdje. Ovdje još uvijek postoji puno dobrih stvari. Volio bih da se mladi ljudi vrate i učine zemlju boljom”, rekao je. No odmah dodaje važnu ogradu. Povratnici, upozorava, ne bi trebali razviti ono što naziva “sindromom dijaspore” – očekivanje da će Hrvatska biti idealizirana verzija zemlje iz obiteljskih priča i ljetnih odmora. “Preporučio bih ljudima da se vrate, ali nemojte misliti da će to biti utopija. Jednostavno ćete dobiti drukčiji skup problema”, rekao je. I upravo mu to, čini se, nakon više od dva desetljeća omogućuje da Hrvatsku promatra istodobno kao stranac i kao netko tko joj pripada. Ne idealizira je, ali je ni ne uspoređuje s imaginarnim savršenstvom negdje drugdje. Jedino što mu iz Amerike povremeno nedostaje, kaže, jest dio tamošnjeg optimizma i mentalitet “idemo pokušati”.

Amerikanci će, objašnjava, često nešto jednostavno napraviti bez čekanja da im netko potvrdi da imaju pravo pokušati. “Mislim da će Hrvat češće čekati da mu netko kaže: da, možeš biti glumac. Ja razmišljam drukčije – neću te pitati smijem li, jednostavno ću pokušati.” Možda upravo zato Amerikanac koji prije 21 godinu gotovo nije znao gdje je Hrvatska danas o njoj piše knjige, predaje hrvatskim studentima, glumi na hrvatskom jeziku i od propuha, punice, papuča, kave i beskrajnih obiteljskih okupljanja stvara priče u kojima Hrvati vrlo često prepoznaju sami sebe.

Cijeli razgovor Iman Louise Rozga i Codyja McClaina Browna poslušajte u podcastu Croatians Online na našem Spotifyju.



  

Listen to Croatians Online here:


   
  

Croatian American Media Association Corp is a tax exempt organization under Section 501 c(3) of the Internal Revenue Code (EIN # 99-1591741). Your donation is greatly appreciated and will be used to support our mission. Your contribution is tax deductible to the full extent permitted by law.