Njezino ime u Americi je Susan, no rođena je kao Snježana u Vinežu kraj Labina. Otac joj je bio rudar, jedan od snažnih i izdržljivih ljudi koji su svakodnevno silazili u labinske rudnike. Susan Runco već je tri godine predsjednica kluba Rudar u newyorškoj Astoriji. Uz zahtjevan posao, obitelj i život udaljen nekoliko sati vožnje, svoje vrijeme besplatno posvećuje mjestu koje gotovo pola stoljeća čuva hrvatsku kulturu, hranu i zajedništvo. Svoju je priču ispričala Joeu Bogoviću u podcastu Cronnect.
Kada u klubu nedostaje konobara, Susan Runco uzima pregaču i poslužuje goste. Kada prostor treba očistiti, uhvati se krpe. Organizira događanja, nabavlja materijal, vodi sastanke i preko dvaju mostova putuje iz Rockland Countyja do Astorije u Queensu. Za to ne prima plaću. Ponekad, kaže uz smijeh, dobije tanjur njoka. Već tri godine predsjednica je hrvatskog sportskog i društvenog kluba “Rudar”. Istodobno već dva desetljeća radi u upravljanju nekretninama, supruga je, majka dvoje djece i baka malog Marca. Ipak, od Rudara ne odustaje. – Kada vidim da su ljudi sretni, da se zabavljaju i osjećaju kao kod kuće, sve se isplati – kaže.
Njezino ime u Americi je Susan, no rođena je kao Snježana u Vinežu kraj Labina. Otac joj je bio rudar, jedan od snažnih i izdržljivih ljudi koji su svakodnevno silazili u labinske rudnike. Težak život pod zemljom obilježio je njezinu obitelj, ali i stvorio vezu koja će se desetljećima poslije zatvoriti u gotovo simboličan krug. Obitelj je iz Istre otišla u Italiju, a potom u Sjedinjene Američke Države, kada je Snježana imala tri godine. Upravo danas, kao kći rudara, vodi klub koji su u New Yorku osnovali hrvatski iseljenici, među njima brojni rudari i nekadašnji nogometaši Rudara iz Labina.
Rudar klub bio je utočište i sigurna luka brojnih Hrvata
Klub je osnovan 2. ožujka 1977. godine. Njegovi prvi članovi u Astoriji su pronašli skromnu zgradu, sami uredili pročelje i iz podruma iznosili zemlju kolicima kako bi napravili prostor nalik na istarsku konobu. Ondje se igrala briškula, pjevalo se uz harmoniku, kuhalo, slavilo i razgovaralo na hrvatskom jeziku. Dok su muškarci vikendom igrali nogomet, žene su u kuhinji pripremale njoke i fuže. Djeca su odrastala uz njih, a klub je ljudima koji su u Ameriku stigli bez rodbine i prijatelja postao drugi dom. Nogometne momčadi danas više nema. Rudar djeluje kao restoran, prostor za proslave i okupljalište hrvatskih udruga, ali njegova izvorna svrha nije nestala. Petkom se ondje još uvijek igraju karte, baš kao prije pola stoljeća. Nekada je za stolovima šest ili sedam društava, nekada samo dva, no tradicija se ne prekida.
– Ti ljudi možda popiju jedno ili dva piva, a mi plaćamo grijanje, struju i klimatizaciju. Na tome ne zarađujemo, ali ovo je klub. Osnivači su željeli da se ljudi ovdje osjećaju ugodno, a ne da nakon večere dobiju račun i odmah moraju otići – objašnjava Susan. Upravo je to i najveći izazov. Poslovanje u New Yorku sve je skuplje, porezi i osiguranje rastu, a novac koji klub zaradi gotovo odmah odlazi na troškove. Bez volontera, priznaje, Rudar bi teško mogao opstati. Ipak, od pretvaranja kluba u restoran ne želi odustati. Rudar mora ostati mjesto na kojem se može pojesti istarska hrana, pogledati utakmica, organizirati obiteljska proslava i satima razgovarati s ljudima koje ste možda tek upoznali.
Koliku snagu takvo mjesto još uvijek ima pokazala su okupljanja tijekom hrvatskih nogometnih utakmica. U prostor su dolazili Hrvati, Amerikanci, Ekvadorci, Portugalci i Škoti, a potom bi svi zajedno s domaćinima pjevali hrvatske pjesme i navijali pred golemom zastavom postavljenom preko pročelja. U malom prostoru okupilo bi se više od stotinu ljudi. Posluživali bi se ćevapi, lignje, salata od hobotnice, palačinke i hrvatsko pivo, a Susan bi, kada bi zatrebalo, ponovno uskočila među konobare i konobarice.
– Kada bi svi počeli istodobno skakati, mislila sam da će se strop srušiti. A onda mi je sin prišao, zagrlio me i rekao da sam napravila odličan posao. Taj zagrljaj bio mi je sve – prisjeća se. Dolaskom na čelo kluba počela je i uređivati prostor. Očistila je i obnovila donji kat, unatoč protivljenju dijela članova koji su smatrali da se ništa ne smije mijenjati. Za Susan, međutim, očuvanje tradicije ne znači da prostor mora ostati zarobljen u prošlosti. Njezina je namjera modernizirati Rudar, privući nove goste i snažnije se predstaviti na društvenim mrežama, ali bez gubitka identiteta zbog kojeg je klub osnovan.
– Da bismo krenuli naprijed, moramo razumjeti prošlost. Ona nam je poput svjetionika. Prema njemu treba ići polako i sigurno – govori.
Posebno želi da se u klub vrate stariji članovi, ali i da ga preuzmu nove generacije. Na nedavnim okupljanjima zajedno su bila djeca, roditelji i unuci. Upravo u tome vidi smisao svega što radi. – Tradicija mladima daje oslonac. To može biti jezik, pečenje kruha ili obiteljsko okupljanje uz pečenog odojka. To su stvari koje prenosimo djeci, a ona će ih jednoga dana prenijeti svojoj, kaže. Rudar će 2027. proslaviti 50 godina postojanja. Za Susan Runco ta obljetnica neće biti samo proslava jednog kluba, nego počast ljudima koji su stigli u Ameriku gotovo bez ičega, a vlastitim rukama izgradili mjesto u kojem Hrvatska i danas živi.
Cijeli podcast poslušajte na Youtube kanalu Večernjeg lista:
Listen to Croatians Online here:
Croatian American Media Association Corp is a tax exempt organization under Section 501 c(3) of the Internal Revenue Code (EIN # 99-1591741). Your donation is greatly appreciated and will be used to support our mission. Your contribution is tax deductible to the full extent permitted by law.