Tomica Đukić već 11 godina brine o svakom obroku hrvatske reprezentacije. Iza svakog jela kojeg on priprema stoje liječnik, precizna logistika, stroga pravila i malo mjesta za veselje koje, kaže, također ima svoju važnu ulogu.
Nakon konferencije za medije sa Zlatkom Dalićem, na kojoj je izbornik još jednom naglasio koliko uspjeh hrvatske reprezentacije ovisi o ljudima koji je okružuju, od stručnog stožera do cijelog pratećeg tima, jedan susret izvan službenog protokola otvorio je priču koja obično ostaje iza kulisa. U liftu, na putu prema prizemlju, pojavio se Tomica Đukić, glavni chef Vatrenih, čovjek koji već 11 godina putuje s reprezentacijom i svakodnevno brine o onome što igrači jedu prije treninga, nakon napora i na sam dan utakmice. U sustavu vrhunskog sporta, gdje se svaka sitnica mjeri i kontrolira, njegova je uloga daleko važnija nego što se na prvi pogled čini, a on skromno govori “Velika čast, ne znam kako bih to drukčije opisao. Danas se već osjećam normalno da sam stalno s njima, ali onaj prvi trenutak bio je spektakularan.”
U reprezentaciji su na stolu četiri obroka dnevno, a svaki od njih mora zadovoljiti nekoliko razina odjednom: sigurnost hrane, nutritivnu vrijednost, količinu i individualne potrebe igrača. Đukić zato odmah ruši i jednu od najčešćih zabluda o sportskoj prehrani. “Ljudi misle da su to samo piletina i salata, ali tijelo i potrebe su puno kompleksnije”, govori, objašnjavajući da je nogomet momčadski sport sastavljen od niza potpuno različitih individualaca, različite građe, navika i potreba. Velik dio igrača već dolazi s precizno definiranim režimima iz svojih klubova, a neki imaju i vlastite nutricionističke timove te reprezentacija ima svojeg liječnika koji sastavlja menije. Đukić sve to ujedinjuje kroz buffet stol.
Mediteranska baza i borba protiv rutine
Njegov rad za reprezentaciju snažno je oslonjen na mediteransku kuhinju. Čisti okusi, maslinovo ulje, sol i papar, bez teških umaka i prenaglašenih začina, baza su na kojoj se gradi jelovnik Vatrenih. Ipak, ni u tako kontroliranom sustavu nema mjesta dosadi. Naprotiv, upravo je jedan od izazova sportske kuhinje stalno vrtjeti slične namirnice, a da se dojam svakoga dana barem malo promijeni. “Sportska kuhinja je poprilično stisnuta pa onda to vrtimo malo ovako, malo onako, da ipak napravimo nešto drugačije”, kaže.
Tako se na jelovniku zna naći sporo pečena junetina koja se reže pred igračima, brisket, tortilje koje se motaju na licu mjesta ili jela koja su inspirirana lokalnom kuhinjom, ali prilagođena pravilima reprezentacijske prehrane. Važno je, objašnjava, da i unutar strogih okvira postoji element iznenađenja, nešto što će razbiti rutinu i stvoriti dojam topline i normalnosti u ritmu koji je igračima inače potpuno podređen rezultatu.
Za stolom se gradi zajedništvo
A upravo je taj obiteljski ton ono na što se Đukić stalno vraća. O reprezentaciji ne govori kao o hladnom profesionalnom stroju, nego kao o skupini ljudi koji su se tijekom godina povezali i naučili živjeti zajedno. “Mi volimo taj nekakav obiteljski način života. Obiteljski smo stisnuti”, kaže, a to se posebno vidi u načinu na koji su organizirani obroci. Koliko god individualne potrebe bile važne, jedno se pravilo ne mijenja: jede se zajedno. “To jako poštujemo i taj duh zajedništva svih nas skupa je jako izražen,” govori.
Upravo za stolom, među tanjurima i komentarima o hrani, često se dodatno učvršćuje ono što se poslije vidi i na terenu. Tu ima mjesta i za šalu i za smijeh, a igrači mu, kaže, često prenose iskustva iz svojih klubova, govore kako se jede u Italiji, Španjolskoj ili Engleskoj i što im ondje odgovara. Te informacije za njega su dragocjene jer mu pomažu da još preciznije prilagodi svoj rad njihovim potrebama.
Cijeli razgovor poslušajte na našem Spotifyju gdje možete naći i cijelu subotnju emisiju:
Kontrola počinje prije dolaska momčadi
Iza svega toga, međutim, stoji ozbiljna organizacija koja počinje puno prije dolaska momčadi. Doktor jelovnike slaže unaprijed. Oni se zatim šalju hotelima, pregledavaju, korigiraju i usklađuju s onim što je na pojedinoj lokaciji doista dostupno. Đukić zato u pravilu dolazi dan ili dva ranije kako bi s hotelskim kuharima prošao sve od početka do kraja. Pregledavaju se deklaracije, rokovi, skladištenje, put kojim namirnice dolaze do stola i svaka moguća točka na kojoj bi se mogla dogoditi pogreška ili kontaminacija. “Uvijek gledamo najkraći mogući put do bife stola. Najgori su ti putevi križanja, da nemamo puno ljudi i puno fluktuacije”, objašnjava. Ako nešto ne odgovara, mijenja se odmah. Ako neka namirnica nije dovoljno dobra ili nije ono što je traženo, traži se zamjena. U tom dijelu nema improvizacije, pa ni potrebe da se hrana dovozi iz Hrvatske.
Dan kad su dopušteni burgeri i kolači
S druge strane te stroge discipline postoji i ventil koji je igračima, očito, posebno drag. Poslije utakmice dolazi dan kad se pravila malo opuste. “Poslije utakmice, to je dan kad varamo. Znači pizze, tempure, prženo, kečap, majoneza, barbecue. I kolači. Ma čudesa, nabijamo se hranom ozbiljno”, govori kroz smijeh. Taj “cheat day” nije samo trenutak gastronomskog užitka, nego i dio psihološke higijene momčadi. “Hormon sreće je bitan”, kaže Đukić, praktično sažimajući filozofiju koja stoji iza cijelog njegova pristupa: prehrana mora biti stroga, precizna i funkcionalna, ali ne smije biti lišena ljudskosti. U svijetu vrhunskog sporta, gdje je gotovo sve podređeno kontroli, takav dan opuštanja ima gotovo ritualnu vrijednost.
Na dan utakmice sve je vojnički precizno
Potpuna suprotnost tome je dan utakmice. “Imamo “game day” menu. To je dan kad je taj ugljikohidratni dio malo pojačan. Sve je doslovno sol, papar, malo maslinovog ulja. Nema nikakvih velikih začina, nema ništa, baš onako vojnički jedan obrok”, objašnjava. Takav meni gotovo se ne mijenja: bistra juha, pašta, bijelo meso, riža, kus-kus, bulgur, kvinoja i drugi izvori ugljikohidrata koji trebaju osigurati energiju, ali bez suvišnog opterećenja organizma. Posebno se pazi i na to da nema namirnica koje bi mogle nepotrebno potaknuti probavu neposredno prije napora. Sve je podređeno jednoj jedinoj svrsi: da igrači mogu izdržati ritam utakmice. “Poanta je vrlo jednostavna. Dečki moraju raditi puno, moraju trčati, moramo ispoštovati sve te njihove potrebe da mogu izdržati svih 90 minuta. Uglavnom igramo i 120 minuta, već je to opće poznato”, govori kroz smijeh.
Iza kulisa reprezentacije
Kad govori o svom poslu, Đukić ne skriva da u njemu i dalje iskreno uživa. U 11 godina s reprezentacijom prošao je, kaže, između 85 i 90 hotela, upoznao brojne kuhare, vidio različite sustave rada i iz svakog nešto naučio. To iskustvo, kao i profesionalna poznanstva koja je usput stekao, za njega su golema vrijednost. Ali ispod svega ostaje jednostavan osjećaj privilegija. “Nema ništa ljepše nego kada imaš priliku kuhati za izabranu selekciju svoje zemlje. Najbolji od najboljih”, kaže čovjek čiji se posao ne vidi na terenu, ali se itekako osjeti u svakom segmentu momčadi koja već godinama izgleda kao da, osim kvalitete, dijeli i nešto teže objašnjivo: red, bliskost i unutarnju sigurnost. A dio toga, očito, nastaje i za stolom.
Tekst je napisala: Antonija Tušek.
Listen to Croatians Online here:
Croatian American Media Association Corp is a tax exempt organization under Section 501 c(3) of the Internal Revenue Code (EIN # 99-1591741). Your donation is greatly appreciated and will be used to support our mission. Your contribution is tax deductible to the full extent permitted by law.