Jedan je zbog te utakmice privatnim zrakoplovom stigao iz Francuske, drugi je morao pronaći način kako zaobići prepreke tadašnjeg jugoslavenskog sustava, a treći nije mogao ni zamisliti da će mu pogodak na Maksimiru pomoći pronaći dio obitelji izgubljen nakon rata. Trideset i šest godina nakon povijesnog susreta Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država, Aljoša Asanović, Mladen Vedriš i Troy Dayak ponovno su otvorili priču o 17. listopada 1990. godine. Ovoga puta u Sjedinjenim Američkim Državama, na konferenciji “Croatia-USA in Sports”, u razgovoru s Antonijom Tušek, koji je donio mnogo više od nogometnih uspomena.
Postoje utakmice koje se pamte po rezultatu, one koje se pamte po velikim igračima i one koje postanu dio povijesti jednog naroda. Susret Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država, odigran 17. listopada 1990. godine na zagrebačkom Maksimiru, pripada ovoj posljednjoj kategoriji. Hrvatska tada još nije bila neovisna i međunarodno priznata država, a njezina reprezentacija nije imala ni ustaljeni sustav okupljanja ni uvjete kakve danas podrazumijevamo kada govorimo o nacionalnoj momčadi. Imala je tek četrnaestoricu igrača, izbornika Dražana Jerkovića, skupinu upornih ljudi koji su vjerovali da utakmicu mogu organizirati i tridesetak tisuća navijača koji su na Maksimir došli svjedočiti nečemu što je nadilazilo nogomet. Hrvatska je pobijedila rezultatom 2:1, Aljoša Asanović postigao je prvi pogodak reprezentacije u modernoj eri, Ivan Cvjetković dodao drugi, a američki reprezentativac Troy Dayak smanjio rezultat pred kraj susreta. No ono što se događalo prije i poslije utakmice ostavilo je jednako snažan trag kao i samih devedeset minuta na travnjaku.
Upravo su te manje poznate priče bile u središtu prvog panela konferencije “Croatia-USA in Sports: Where History Meets Greatness”, održane 19. listopada 2026. godine u Alexandriji u Virginiji, u organizaciji Veleposlanstva Republike Hrvatske u Washingtonu. Panel je moderirala Antonija Tušek iz Croatians Onlinea, a na pozornici su se susreli tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš, legendarni hrvatski reprezentativac Aljoša Asanović i nekadašnji američki reprezentativac Troy Dayak. Premda su se prisjećali događaja starog 36 godina, njihove priče pokazale su koliko su sjećanja na tu utakmicu još uvijek živa. Za Vedriša ona je bila važna pobjeda hrvatske sportske diplomacije, za Asanovića jedan od najemotivnijih trenutaka života, a za Dayaka susret koji je, sasvim neočekivano, ponovno povezao njegovu obitelj.
Vedriš: “Nismo tražili dopuštenje, obavijestili smo ih da ćemo igrati”
Da bi se uopće razumjela važnost utakmice protiv SAD-a, potrebno se vratiti nekoliko mjeseci unatrag, u politički uzavrelu 1990. godinu. Hrvatska je nakon prvih demokratskih izbora prolazila kroz duboke promjene, odnosi unutar Jugoslavije postajali su sve napetiji, a pitanje hrvatske samostalnosti sve izraženije. U takvim okolnostima ideja da hrvatska nogometna reprezentacija odigra međunarodnu utakmicu protiv Sjedinjenih Američkih Država mnogima je zvučala gotovo nevjerojatno. Mladen Vedriš prisjetio se kako je sve počelo zahvaljujući kontaktima s američkom stranom i hrvatskim iseljenikom Ivanom Opačkom, koji je pomagao u organizaciji dolaska američke reprezentacije. Kada se pojavila mogućnost da Amerikanci nastupe upravo protiv Hrvatske, a ne protiv Jugoslavije, postalo je jasno da se pred hrvatskim nogometnim dužnosnicima nalazi prilika koja ima i veliko političko značenje. Ipak, trebalo je postupati oprezno. Vedriš je ispričao kako je u početku postojala i sumnja nije li ponuda predobra da bi bila istinita, a zatim je počela potraga za pravnim uporištem koje bi omogućilo odigravanje susreta.
Ključ je, prema Vedriševim riječima, pronađen u tadašnjem statutu Nogometnog saveza Jugoslavije, koji je republičkim savezima ostavljao određenu samostalnost. Hrvatska je strana proučavala propise, ranije presedane i mogućnosti međunarodnog nastupa, svjesna da će vijest o utakmici izazvati burne reakcije u Beogradu. Jedan od najupečatljivijih trenutaka njegova izlaganja bilo je prisjećanje na sastanak jugoslavenskih nogometnih dužnosnika na kojem je, nakon rasprave o uobičajenim temama, zatražio riječ pod točkom “razno”. Umjesto molbe za odobrenje, okupljenima je priopćio kako će Hrvatska u Zagrebu odigrati međunarodnu utakmicu protiv reprezentacije SAD-a. U prostoriji je, prisjetio se, zavladala nevjerica. Posebno je reagirao general Jovo Popović, zadužen za sigurnost, koji ga je upitao protiv koga Hrvatska namjerava igrati. Vedriš mu je, prema vlastitom prisjećanju, uzvratio pozivom da bude njihov gost u Zagrebu i pomogne osigurati da utakmica prođe bez problema. Bila je to scena koju je desetljećima poslije prepričavao uz osmijeh, ali njezina stvarna težina u tadašnjim okolnostima nije bila nimalo bezazlena.
Foto: Croatians Online
Nakon tog sastanka nastavila se administrativna i organizacijska bitka. Trebalo je ishoditi potrebne dozvole, uskladiti dokumentaciju s nogometnim organizacijama i osigurati da se susret odigra bez incidenata. Vedriš je posebno istaknuo važnost američke podrške, ali i činjenicu da bi utakmica bez Sjedinjenih Američkih Država kao protivnika teško mogla imati jednaku međunarodnu težinu. U njezinoj organizaciji sudjelovali su brojni ljudi, među njima glavni tajnik HNS-a Duško Grabovac, Darko Tironi, Ante Pavlović, Zorislav Srebrić i drugi koji su pridonijeli ostvarenju naizgled teško izvedive zamisli. Vedriš je naglasio kako je upravo to bio trenutak u kojem je sport postao jedan od instrumenata hrvatskog predstavljanja svijetu. Prije nego što je Hrvatska stekla međunarodno priznanje, prije diplomatskih odnosa i prije svih velikih nogometnih uspjeha koji će uslijediti, na Maksimir je stigla američka reprezentacija kako bi igrala protiv momčadi koja je predstavljala Hrvatsku.
Asanovićev put na Maksimir: Privatni zrakoplov, samo jedno poluvrijeme i pogodak za povijest
Ako je Vedriševa priča pokazala koliko je teško bilo organizirati utakmicu, svjedočanstvo Aljoše Asanovića otkrilo je koliko su sami igrači bili spremni žrtvovati da bi u njoj sudjelovali. Asanović je 1990. igrao za francuski Metz, a dobivanje dopuštenja za odlazak u Zagreb predstavljalo je ozbiljan problem. Klub je imao vlastite natjecateljske obveze i nije bio sklon pustiti jednog od svojih najvažnijih nogometaša na utakmicu reprezentacije koja u tom trenutku još nije bila međunarodno priznata. Asanović je, međutim, želio igrati pod hrvatskim grbom. U razgovoru na konferenciji prisjetio se kako je rješenje pronađeno zahvaljujući angažmanu ljudi iz njegova kluba i privatnom zrakoplovu predsjednika Metza. Njime je stigao u Zagreb, nastupio za Hrvatsku i potom se morao vratiti u Francusku. Dogovor je bio da odigra samo prvo poluvrijeme, no ostao je na terenu i početkom nastavka, želeći što dulje biti dijelom trenutka za koji je znao da se neće ponoviti.
A okolnosti okupljanja reprezentacije danas djeluju gotovo nezamislivo. Igrači su stizali iz različitih klubova i država, često uz negodovanje svojih poslodavaca, a pojedini su zbog odlaska u Zagreb riskirali i novčane kazne. Vedriš se prisjetio kako je bilo iznimno teško okupiti momčad, a mnogi su nogometaši imali samo minimalno vrijeme za zajedničku pripremu. Izbornik Dražan Jerković nije imao luksuz uigravanja, dugih taktičkih sastanaka ni velikog izbora pričuvnih igrača. Prema Asanovićevim riječima, u takvim okolnostima nije bilo potrebno mnogo govoriti o motivaciji. Svi su znali što znači odjenuti hrvatski dres i pred vlastitim navijačima predstavljati Hrvatsku. Nije se očekivala velika pobjeda, a najmanje je bilo važno tko će biti najbolji pojedinac. Bilo je važno doći, istrčati na teren i pokazati da hrvatska reprezentacija postoji. Kada su se igrači pojavili pred ispunjenim tribinama Maksimira, emocije su, prisjetili su se sudionici, nadjačale sve ono što se tih dana događalo izvan stadiona.
A onda je došla 29. minuta. Nakon akcije u kojoj je važnu ulogu imao Marko Mlinarić, lopta se odbila od američkog igrača i stigla do Asanovića, koji ju je poslao u mrežu. Bio je to prvi pogodak hrvatske reprezentacije u njezinoj modernoj povijesti. Samo četiri minute kasnije Ivan Cvjetković povisio je rezultat na 2:0, a Maksimir je slavio momčad koja je tek započinjala svoj put. Prisjećajući se pogotka, Asanović nije želio isticati vlastitu zaslugu. Zahvalio je suigračima, naglasivši kako bez njih ne bi ni bio u prilici postići pogodak, posebno spominjući Mlinarića i njegov doprinos akciji. Upravo je taj osjećaj zajedništva ostao jedna od najvažnijih poruka njegova nastupa u Alexandriji.
Iako je kasnije izgradio veliku međunarodnu karijeru i bio dio legendarne generacije koja je 1998. osvojila svjetsku broncu, Asanović je priznao kako ga sjećanje na tu listopadsku večer i danas duboko pogađa. Prošlo je 36 godina, ali emocija je, rekao je, jednako snažna kao da se sve dogodilo jučer. Na trenutke vidno dirnut, govorio je o ponosu, ljubavi prema hrvatskom narodu i osjećaju koji ga nikada nije napustio. Za njega pogodak protiv SAD-a nije tek statistički podatak ili lijepa uspomena s početka karijere. To je trenutak koji je obilježio njegov život i koji ga je, gotovo četiri desetljeća kasnije, ponovno doveo pred publiku, ovoga puta u Americi, kako bi o njemu svjedočio zajedno s ljudima koji su tu povijest stvarali.
Dayak je došao igrati nogomet, a sljedećeg jutra upoznao sestru svoje bake
Dok je Asanović znao koliko utakmica znači Hrvatskoj, američki reprezentativac Troy Dayak u Zagreb je stigao ne sluteći razmjere događaja kojemu će prisustvovati. Bio je mladi nogometaš, željan dokazivanja, a politička situacija u tadašnjoj Jugoslaviji nije mu bila osobito poznata. Ono što mu je ostalo urezano u sjećanje bila je atmosfera. Ispunjene tribine, pjesma, dim, baklje i golema energija navijača dočekali su Amerikance u prizoru kakav nisu očekivali. Dayak se uz smijeh prisjetio i izbornika Boba Ganslera, koji je tijekom utakmice pokušavao pronaći način kako zaustaviti Aljošu Asanovića. Američka reprezentacija našla se u zaostatku, a Dayak je ušao u drugom poluvremenu s namjerom da momčadi donese više energije. Želio je loptu, tražio prostor i pokušavao stvoriti priliku, sve dok u 80. minuti nije postigao pogodak kojim je smanjio hrvatsko vodstvo na 2:1. Tada nije mogao ni zamisliti da će mu upravo taj gol, prvi koji je američka reprezentacija zabila Hrvatskoj, promijeniti nešto mnogo važnije od nogometnog rezultata.
Nakon utakmice družio se sa starijim suigračima, a ujutro ga je nazvao prevoditelj američke reprezentacije i poručio mu da odmah siđe u predvorje. Dayak je, kako je ispričao uz osmijeh, pomislio da je napravio nešto pogrešno i da ga čekaju neugodnosti zbog druženja nakon utakmice jer je bio u kasinu sa suigračima kojima se, kako je rekao, “htio dokazati”. Umjesto toga, u hotelskom predvorju dočekala ga je starija gospođa koju nikada prije nije vidio. Prevoditelj ga je upitao poznaje li ženu po imenu Betty Dayak. Odgovorio je da je to njegova baka. Tada je saznao da pred njim sjedi upravo sestra njegove bake, žena s kojom je obitelj izgubila kontakt nakon Drugog svjetskog rata, kada je njegova baka otišla u Sjedinjene Američke Države.
Sestra njegove bake vidjela je Dayakovo ime u novinama nakon što je postigao pogodak za američku reprezentaciju i tako saznala da se u Zagrebu nalazi njezin mladi rođak. Uspjela je doći do hotela i pronaći ga, a taj neočekivani susret omogućio je ponovno povezivanje dviju sestara koje su desetljećima bile razdvojene. Ono što je započelo kao običan poziv nogometašu da siđe u predvorje pretvorilo se u obiteljski trenutak koji Dayak nije zaboravio. Priču je podijelio s publikom u Alexandriji, ali ju je i ranije izdvajao među najposebnijim uspomenama svoje karijere.
Upravo je u toj anegdoti možda najbolje sažeta simbolika cijelog panela. Jedan nogometni pogodak, postignut u utakmici koju je Hrvatska organizirala kako bi pokazala svoje postojanje svijetu, omogućio je susret članova obitelji razdvojenih ratom i iseljavanjem. Dayak je u Zagreb došao kao američki reprezentativac koji je želio odigrati dobru utakmicu, a iz njega otišao s dijelom vlastite obiteljske povijesti koji dotad nije poznavao. Nije tada razumio sve političke okolnosti u Hrvatskoj, no ono što mu se dogodilo pokazalo mu je koliko nogomet može značiti ljudima izvan stadiona. Asanović i ambasador Pjer Šimunović Dayaku su poklonili dres Joška Gvardiola kao znak pažnje i poštovanja.
36 poslije, ista emocija i poruka novim generacijama
Kada su na kraju razgovora sudionici upitani što bi željeli poručiti mladim generacijama koje danas hrvatski dres i međunarodne nastupe reprezentacije doživljavaju kao nešto sasvim prirodno, njihovi su se odgovori ponovno vratili na zajedništvo i ponos. Vedriš je podsjetio koliko je sport tijekom proteklih desetljeća učinio za međunarodnu prepoznatljivost Hrvatske. Kao čovjek koji je poslije obnašao brojne javne i političke dužnosti, prisjetio se kako su razgovori sa stranim državnim dužnosnicima, bez obzira na temu sastanka, često završavali pitanjima o hrvatskom nogometu. Uspjesi reprezentacije postali su jedan od najsnažnijih načina predstavljanja Hrvatske svijetu. Asanović je govorio o važnosti poštovanja prema nacionalnom dresu i generaciji koja je prva istrčala na teren u okolnostima kada ništa nije bilo sigurno, dok je Dayak naglasio kako sport prije svega može povezivati ljude, stvarati prijateljstva i otvarati vrata koja inače možda nikada ne bi bila otvorena.
Foto: Croatians Online
I zato je susret u Alexandriji imao posebnu težinu. Hrvatska koja se 1990. tek pokušavala predstaviti međunarodnoj javnosti u međuvremenu je postala jedna od najprepoznatljivijih nogometnih nacija svijeta. Njeni su nogometaši osvajali svjetske medalje, a crveno-bijeli kvadratići, koji su upravo na toj utakmici prvi put predstavljeni na dresovima moderne hrvatske reprezentacije, postali su globalno prepoznatljiv simbol. Ipak, iza svih kasnijih uspjeha ostaje priča o ljudima koji su 1990. morali pronalaziti načine kako uopće organizirati utakmicu, doći do Zagreba i odjenuti hrvatski dres. Trideset i šest godina poslije, njihove priče nisu izgubile snagu. Naprotiv, u osobnim sjećanjima Vedriša, Asanovića i Dayaka možda se još jasnije vidi koliko je taj listopadski susret bio važan.
Jer na Maksimiru se te večeri nije samo rodila jedna nova nogometna priča. Ondje su nastale uspomene koje i danas izazivaju suze, sklapala su se prijateljstva koja traju desetljećima i, kako pokazuje Dayakova priča, ponovno su se pronalazile obitelji koje je povijest razdvojila. Rezultat 2:1 ostao je zapisan u nogometnim knjigama, ali ono što su trojica sudionika podijelila s publikom u Americi podsjetilo je zašto neke utakmice nikada ne završe posljednjim sučevim zviždukom.
Pogledajte cijeli razgovor na Croatians Onlineu
Kako je Mladen Vedriš uspio izboriti organizaciju utakmice, što se događalo iza kulisa povijesnog okupljanja hrvatskih nogometaša, zašto Aljoša Asanović i danas teško skriva emocije kada govori o prvom pogotku i kako je Troy Dayak zahvaljujući jednoj utakmici povezao članove svoje obitelji?
Ove i brojne druge zanimljive trenutke pogledajte u cijelom razgovoru s prvog panela konferencije “Croatia-USA in Sports: Where History Meets Greatness”, koju je Croatians Online prenosio uživo iz Alexandrije u Virginiji.
Cijelu konferenciju i ostale razgovore pogledajte na YouTube kanalu Croatians Online:
Listen to Croatians Online here:
Croatian American Media Association Corp is a tax exempt organization under Section 501 c(3) of the Internal Revenue Code (EIN # 99-1591741). Your donation is greatly appreciated and will be used to support our mission. Your contribution is tax deductible to the full extent permitted by law.