Ususret predsjedničkim izborima u Republici Hrvatskoj, uredništvo Croatians Onlinea pokreće serijal članaka s ciljem da Hrvatima u iseljeništvu približi kandidate i njihove izborne programe.
Svima koji su do sada najavili kandidaturu, uputili smo pet istih pitanja kako bismo saznali njihove stavove o temama koje su od posebnog interesa za Hrvate izvan domovine, uključujući pravo glasanja, služenje vojnog roka, dvostruko oporezivanje i porez na mirovine. Odgovore koje smo zaprimili objavljujemo abecednim redom prema prezimenima kandidata.*
Prvi članak posvećen je dr. Tomislavu Jonjiću, uglednom pravniku, publicistu, diplomatu i povjesničaru iz Imotskog, koji pod sloganom „Za Hrvatsku naših pobjeda“ u predsjedničku utrku ulazi kao nezavisni kandidat. U svom programu koji sadrži 30 točaka, Jonjić se zalaže za pravedniju zastupljenost Hrvata izvan domovine u hrvatskom političkom sustavu. U nastavku pročitajte što nam je gospodin Jonjić rekao o ključnim temama koje se tiču hrvatskog iseljeništva.
1. Trenutno su neki konzulati Republike Hrvatske preopterećeni u smislu količine posla, te se u njima mjesecima ne može dobiti sastanak. Slijedom toga, smatrate li da naša država ima dovoljno konzularnih predstavništva i zaposlenika u konzulatima s obzirom na to, ali i s obzirom na sve veću zainteresiranost za državljanstvo Republike Hrvatske?
Ako konzularni službenici ne uspijevaju udovoljiti zahtjevima zainteresiranih osoba odnosno ako i u konzularnoj službi postoje „liste čekanja“ koji su jedan od velikih problema hrvatskog (i ne samo hrvatskog) zdravstva, očito je da nešto nije u redu.
Kako otvaranje konzulata ne ovisi samo o volji hrvatskih vlasti, nego pretpostavlja pristanak vlasti druge države, tom problemu se može dobrim dijelom doskočiti kako povećanjem broja konzularnih službenika, tako i organiziranjem tzv. konzularnih dana u gradovima u kojima nemamo konzulate.
Taj oblik pružanja konzularne pomoći u praksi znači da konzularni službenik na jedan ili dva dana tjedno odnosno mjesečno dolazi u gradove u kojima živi veći broj Hrvata te im stoji na usluzi. Za to je u pravilu lakše dobiti pristanak domaćih vlasti, a njime se konzularna služba približava zainteresiranim osobama, kojima traženje usluge postaje jeftinije i pristupačnije.
Hrvatskim iseljenicima i njihovim potomcima treba omogućiti olakšano stjecanje hrvatskog državljanstva, i ništa u tome ne bi trebale značiti opaske da jedan dio njih zapravo ne teži dolasku u Hrvatsku nego ih zanima mogućnost slobodnog kretanja i zapošljavanja u Europskoj uniji.
Na nama je da oni imaju mogućnost povratka u Hrvatsku i da ih mi dodatno povezujemo s Hrvatskom. Nikoga ne možemo prisiliti da u njoj živi, ali upravo ti ljudi su prvi koje moramo priželjkivati u Hrvatskoj. Ako u pojedinim slučajevima postoje sigurnosni razlozi koji bi govorili protiv, država i na njih može naći valjan odgovor.
2. Ukoliko se uvede obvezni vojni rok u Republici Hrvatskoj, trebaju li po Vašem mišljenju djeca hrvatskih iseljenika koja žive u inozemstvu i dobila su hrvatsko državljanstvo, služiti vojni rok u Hrvatskoj?
To pitanje često se rješava bilateralnim ugovorom, a može biti riješeno i unutarnjim zakonodavstvom. Možda se varam, ali nije mi poznat primjer da bilo koja država na svijetu svoje građane koji imaju državljanstvo još neke države tretira kao strance. Za nju su oni u pravilu njezini državljani i ne mogu se pred njezinim tijelima uspješno pozvati na to da su državljani i neke druge države. Svaki drugačiji model doveo bi do pravnoga kaosa koji želi izbjeći svaka država, pa tako i Hrvatska, koja ima pravo znati, s kolikim brojem vojnih obveznika računa. Jasno je da bi bilo nepravedno ako bi u Hrvatskoj vojni rok morao služiti onaj koji ga je odslužio u državi čije državljanstvo također ima.
3. Kakav je Vaš stav o prijedlogu ministra Primorca da se ne oporezuju povratnici na razdoblje od pet godina te što mislite da je ključ da se (konačno) ratificira Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja (Double Tax Treaty)? Osim toga, trebaju li se po Vašem mišljenju umirovljenici povratnici oporezivati na mirovinu stečenu u inozemstvu?
Zamisao da se povratnici ne oporezuju na pet godina prema mom je mišljenju jeftin propagandni trik koji će ostati bez stvarnih korisnih plodova. Promjene našega zakonodavnog okvira toliko su česte, a nekad i drastične, pa privremena, palijativna rješenja ne mogu stvoriti potrebni osjećaj sigurnosti. S druge strane, nisu svi povratnici u istome stvarnom i pravnom položaju, nije jednaka naša nacionalna potreba na svakome društvenom i gospodarskom području, a na koncu, nisu ni svi hrvatski krajevi jednako razvijeni i jednako potrebni ulaganja i oživljavanja gospodarskoga, kulturnog i političkog života. Zato mislim da je sve te elemente potrebno uzeti u obzir te ponuditi jedan promišljen i trajan model kojemu je cilj demografska i gospodarska revitalizacija cijele Hrvatske, a osobito onih njezinih najopustošenijih i najranjivijih dijelova. Sporazumi o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja skoro bez iznimke su pretpostavka toga.
Osim iseljenika koji su iz Hrvatske otišli davno te njihovih potomaka, treba raditi i na povratku onih koji su se odselili u zadnjih desetak godina. Njih je potrebno poticati ne samo da u Hrvatsku donesu svoje ušteđevine, nego i stimulirati da zarađeni novac ulažu u nove poslove u Hrvatskoj. Za to su potrebne snažne porezne olakšice za male poduzetnike i obrtnike. Treba učiniti sve da oni koji su u Hrvatskoj iz nje ne isele, a oni koji su već vani da se vrate.
Što se mirovina tiče, mislim da je oporezivanje mirovine stečene u inozemstvu nepravedno već iz elementarnih etičkih razloga: Hrvati u velikoj većini nisu odlazili u iseljeništvo iz nekih lukrativnih razloga i samo zbog težnje za boljom zaradom.
Tjerao ih je, nekad posve otvoreno, a nekad posredno, jugoslavenski komunistički režim, baš kao što ih posljednjih godina u tuđinu tjeraju još dominantni ostatci tog režima.
To znači da su bili kažnjeni već samom činjenicom da su odlazili iz zavičaja i domovine te radili u inozemstvu. Zato ih se ne smije sada još jednom kažnjavati te na taj način obeshrabrivati njihov dolazak u Hrvatsku. Jer, ne zaboravimo, cijene i troškovi života u Hrvatskoj više nisu puno niži od onih na Zapadu. Zar je naš interes da hrvatski umirovljenik svoju mirovinu zarađenu u Njemačkoj ili Švicarskoj troši tamo, a ne u Hrvatskoj?!
4. Smatrate li da hrvatski iseljenici, iako ne žive u Hrvatskoj, trebaju glasati na izborima. Zašto?
Svakako. U mom programu to je izričito napisano. Štoviše, zalažem se da se u sklopu jedne cjelovite ustavne reforme uvede dvodomni Hrvatski državni sabor, pri čemu bi Hrvati koji prebivaju izvan Republike Hrvatske u drugi dom birali dopisnim ili elektroničkim putem pretežan broj zastupnika koji bi bili njihovi autentični predstavnici, a ne kao do sada – napose od vremena Milanovićeve vlade – šačica ljudi koje u Sabor faktično instalira vodstvo HDZ-a.
Hrvati izvan Republike Hrvatske zaslužuju priznanje za sve ono što su pridonijeli oslobođenju i obrani hrvatske misli i hrvatske države, a domovina ima obvezu omogućiti im čvršće povezivanje s njom i zaštitu njihovih prava u njoj.
Kad bi, primjerice, Hrvati sa sjevernoameričkoga kontinenta u Saboru imali desetak doista svojih predstavnika, onda ih se ne bi moglo tako birokratski šikanirati, ucjenjivati i onemogućivati njihove investicije u Hrvatsku i njihove možebitne želje da svoje poslovanje, pa i svoje potomke, presele u Hrvatsku.
5. Izložite nam ključne stavke svog programa u kratkim crtama, uz poseban osvrt na hrvatsko iseljeništvo.
Taj program, formuliran u 30 točaka, dijagnosticira stanje u hrvatskom društvu i nudi konkretne odgovore na konkretne probleme koji svakodnevno opterećuju naš narod i našu državu. U njemu je ponuđena vizija jedne moderne i demokratske, Zapadu okrenute hrvatske države koju treba konačno osloboditi svakoga jugoslavenskog i komunističkog balasta. U njemu se hrvatski narod poima kao jedan i jedinstven narod, narod koji ima svoje interese i zahtjeve – jer narod koji nema svojih zahtjeva prestaje biti narod! – ali poštuje međunarodno pravo i lojalan je svojim saveznicima. Kao takav, taj program je dobio javnu potporu više od 350 uglednih osoba hrvatskoga javnog, znanstvenog i kulturno-umjetničkog života.
Upravo činjenica da su ga, kao nikad poslije predsjednika Tuđmana, poduprli članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnici, sveučilišni nastavnici, književnici, novinari, bivši ministri, visoki vojni časnici, bivši politički emigranti, bivši hrvatski politički uznici i drugi, rječito objašnjava zašto ja kao njegov tvorac i zagovornik nailazim na potpunu medijsku blokadu.
Ja zahtijevam Hrvatsku koja se vraća svojim hrvatskim korijenima i predlažem konkretne mjere kojima se to ima postići, a na drugoj su strani oni kojima odgovara današnja rashrvaćena Hrvatska, država koju bi možda malo kozmetički dotjerali, ali bi ona ostala ono što je, nažalost, danas: jugoslavenska gubernija omotana hrvatskim trobojnim celofanom.
O Tomislavu Jonjiću
Tomislav Jonjić rođen je 19. svibnja 1965. u Imotskom, kao najstarije od petero djece u obitelji političkih osuđenika. Njegovi roditelji su kao gimnazijalci osuđeni 1959. na višegodišnje kazne zatvora zbog organiziranja ilegalne organizacije pod nazivom Hrvatska revolucionarna mladež.
Osnovnu školu pohađao je na području Imotske krajine, a srednju školu završio je 1983. u Imotskom. Nakon odsluženja vojnog roka (1983./84.), upisao je studij prava na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1988. Tijekom studija oženio se Marianom Ujević, potomkinjom obitelji iz koje potječe dr. Mate Ujević, pokretač i glavni urednik Hrvatske enciklopedije. Tomislav i Mariana imaju trojicu sinova: Trpimira (1988.), Zvonimira (1993.) i Mislava (2001.) te su ponosni djed i baka četvero unučadi, dok je peto unuče na putu.
Kao studentu mu je 1985. zbog „razloga sigurnosti i obrane zemlje“ uskraćeno produljenje putovnice izvorno izdane 1980., što je otežalo njegovo daljnje usavršavanje stranih jezika. Godine 1988. započinje odvjetničku karijeru kao vježbenik u Imotskom, a već 1991. upisan je u Imenik odvjetnika. Usporedno se ističe kao publicist – od 1990. do danas objavio je preko 2000 članaka u raznim novinama i časopisima.
Početkom travnja 1990. pridružio se Hrvatskoj stranci prava kao prvi član u Dalmaciji i Zapadnoj Hercegovini. Nakon srpske pobune 1990. sudjelovao je u organizaciji obrane Imotskog i nastanku Imotske bojne 4. brigade Hrvatske vojske. Od proljeća do studenoga 1992. obnašao je dužnost pomoćnika za pravne poslove zapovjednika 115. brigade HV-a.
Od 1992. do 1995. bio je diplomat Veleposlanstva u švicarskom Bernu, a potom i savjetnik za međunarodne odnose u Ministarstvu unutarnjih poslova RH. U Imenik odvjetnika ponovno je upisan u rujnu 1997. Kao glavni branitelj branio je u dvama postupcima pred MKSJ u Haagu te pred Državnim sudom BiH u Sarajevu.
Od 2017. do 2021. bio je zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Bio je jedan od suosnivača i član predsjedništva stranke Neovisni za Hrvatsku.
Doktorirao je 2015. na temu „Ivo Pilar kao politički ideolog“, a od 2020. znanstveni je suradnik na Hrvatskom institutu za povijest. Sudjelovao je na većem broju znanstvenih i stručnih skupova u zemlji i inozemstvu te je član uredništva više novina i časopisa. Od 1997. glavni je urednik časopisa Politički zatvorenik, glasila Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Redoviti je član Matice hrvatske.
Autor je 11 knjiga i preko pedeset znanstvenih i stručnih članaka iz područja povijesti, prava, sociologije i književnosti. Među njegovim djelima izdvajaju se zbirka rasprava Hrvatski nacionalizam i europske integracije (Naklada Trpimir, Zagreb, 2008., 216 str.), četiri znanstvene monografije: Hrvatska vanjska politika 1939.-1942. (Libar, Zagreb, 2000., IX + 944 str.); Ivo Pilar: pisac, političar, ideolog (1898.-1918.), (AGM, Zagreb, 2020., 899 str.); Antun Gustav Matoš – Pod Starčevićevim barjakom (AGM, Zagreb, 2019., 886 str.); Ivo Pilar 1918.–1933.: Jugoslavenske godine ideologa protujugoslavenstva (Hrvatska sveučilišna naklada–Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb, 2023., 669 str.) te jedna zbirka dokumenata s opširnom uvodnom studijom: Iz korespondencije dr. Mile Budaka (1907.-1944.) (suator dr. sc. Stjepan Matković), (Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2012., 766 str.)
* U trenutku slanja pitanja predsjedničkim kandidatima, svoju kandidaturu je najavilo jedanaest osoba. Kandidatima koji su se kasnije uključili, pitanja će biti naknadno dostavljena.
Foto: Boris Ščitar
Listen to Croatians Online here:
Croatian American Media Association Corp is a tax exempt organization under Section 501 c(3) of the Internal Revenue Code (EIN # 99-1591741). Your donation is greatly appreciated and will be used to support our mission. Your contribution is tax deductible to the full extent permitted by law.
