Mišin gitarist Dado Pokec: “Nikad nismo dvaput isto odsvirali pjesmu. Okrenuo bi se prema nama, a suze su mu tekle”

Više od dva desetljeća Dado Pokec stajao je na pozornici uz Mišu Kovača i iz neposredne blizine gledao ono što je publika osjećala iz prvih redova – nevjerojatnu karizmu, emociju i spontanost čovjeka koji svoje pjesme nije samo pjevao, nego ih je svaki put iznova proživljavao. U razgovoru s Ivorom Plužarićem za Croatians Online dugogodišnji gitarist Mišina pratećeg benda prisjetio se njihovih prvih susreta, nepredvidivih koncerata i čovjeka kojeg opisuje kao iznimno poštenog, časnog i, iza svega, sasvim običnog.

“Zvao nas je svojim Podravcima dalmatinske duše”

Na prvi pogled možda neobična kombinacija, jedna od najvećih dalmatinskih glazbenih ikona i bend sastavljen uglavnom od Podravaca, zapravo je desetljećima bila gotovo pravilo. Pokec se prisjetio kako su se u Mišinim pratećim sastavima još od osamdesetih često izmjenjivali upravo glazbenici iz Podravine. Posljednja postava, u kojoj je i sam proveo više od dvadeset godina, s Mišom je ostala najduže. “Zvao nas je svojim Podravcima dalmatinske duše”, ispričao je. Kada je prvi put došao svirati s Kovačem, Pokec priznaje da je na posao gledao upravo tako – kao na posao. Taj je stav, kaže, trajao otprilike tri minute. Čim je stao s Mišom na pozornicu, sve se promijenilo. “Taj čovjek imao je takvu karizmu”, prisjetio se, dodajući da nakon toga novac više nikada nije bio ono o čemu su razmišljali. S Mišom, kaže, nisu pregovarali oko honorara, a on ih nikada nije ostavio neplaćene. Ono što ih je zadržalo uz njega bilo je nešto drugo – energija koja bi s pozornice prelazila na publiku, a zatim se iz tisuća ljudi vraćala bendu.

Pokec upravo u toj razmjeni vidi dio odgovora na pitanje zašto su Mišini koncerti izgledali toliko drugačije. Kada bi Kovač podigao ruke, publika je gotovo instinktivno odgovarala. Nije bilo distance između izvođača i ljudi ispred njega, a bend je tu energiju osjećao jednako snažno kao i publika. “Ne postoji osuda. Vidiš da su oni potpuno u tome i onda te to ponese”, opisao je Pokec. Upravo zbog toga svirati uz Mišu nije značilo samo tehnički dobro odsvirati pjesmu. Trebalo ga je poznavati, čitati njegove pokrete i, prije svega, pratiti emociju koja ga je u određenom trenutku vodila.

Foto: Privatna arhiva

“To je bio čisti jazz. Njega je emocija vodila više od svega”

“Mi s Mišom nikada nismo dva puta na isti način odsvirali jednu pjesmu”, jedna je od rečenica koja možda najbolje opisuje kako su izgledali njihovi zajednički nastupi. Pokec to u šali naziva “čistim jazzom”. Dogovorena struktura pjesme bila je samo okvir. Ako bi Mišo u određenom trenutku osjetio da želi prijeći na refren, nije čekao trenutak predviđen aranžmanom – jednostavno bi krenuo, a bend bi morao za njim. Glazbenicima je to ponekad bilo smiješno, ali s godinama su naučili pratiti njegov instinkt. “Njega je emocija vodila više od svega”, rekao je Pokec.

Ta emocija, dodaje, nije bila gluma za publiku. Mišo bi usred pjesme znao pogledati prema bendu, a niz lice bi mu tekle suze. “Taj čovjek je stvarno živio te pjesme”, prisjetio se Pokec. Upravo je u toj potpunoj iskrenosti vidio jedan od razloga zbog kojih publika nikada nije ostajala ravnodušna. Ljudi su, smatra, osjećali da pred njima nema glume ni unaprijed pripremljene predstave. Ako bi se bend i Mišo tijekom nastupa mimoišli, pa glazbenici krenuli u jednom, a on u drugom smjeru, poslije koncerta nisu slijedili prijekori. Kada bi mu rekli da je nešto pošlo “krivo”, njegov bi odgovor bio jednostavan: “Jesi vidio publiku? Super je bilo.” Za njega je, čini se, emocija u dvorani bila važnija od savršeno odrađenog aranžmana.

“Bio je kao dobar otac. Nikada nas nije omalovažavao”

Iza pozornice Pokec pamti čovjeka koji je prema svojim glazbenicima imao gotovo očinski odnos. Znao bi im reći što nije bilo dobro, ali, prisjeća se, nikada ih nije vrijeđao ni omalovažavao. Nakon jednog koncerta zamjerio je basistu da je njegova gitara bila preglasna i da zbog nje nije čuo sebe. Činilo se da slijedi ozbiljna kritika, no Mišo je brzo dodao: “Dobro je to bilo. Nije loše. Ja to vama ne govorim zbog sebe, meni ste vi najbolji. Nego, neću ja još dugo. Morate vi još, morate biti što bolji da biste mogli poslije nastaviti.”

Pokec je taj odnos opisao jednostavno – “kao neki dobar otac”. I upravo mu je osobna strana Miše Kovača ostala jednako snažno urezana kao i glazbena. Mnoge njegove izjave koje su u javnosti znale zvučati neobično, kaže, dobivale bi potpuno drukčije značenje kada bi čovjek poznavao širi kontekst. Pokec ne želi prepričavati privatne razgovore koje su vodili, ali iza javne slike vidi čovjeka kojemu su čast, pravda i poštenje bili iznimno važni. “Bio je čovjek od riječi, od časti, pošten… Pravda mu je bila sve, ljubav i emocija”, rekao je.

Nakon više od dvadeset godina zajedničkih nastupa teško mu je izdvojiti samo jednu pjesmu, no na pitanje Ivora Plužarića koju je najviše volio svirati uz Mišu ipak je odabrao “Budi čovjek dobre volje”. Možda upravo taj naslov dobro opisuje i posljednju sliku koju nosi o čovjeku s kojim je proveo toliko godina na pozornici. “Hrvatska i Hrvati ostali su bez jako velikog čovjeka. Definitivno najveća karizma koju sam ja u životu vidio. Čovjeka kojem su poštenje i integritet bili iznad svega”, zaključio je Pokec. A iza svih koncerata, milijunske publike, podignutih ruku i pjesama koje su obilježile generacije, dodao je još nešto: “Iza svega toga bio je jako normalan čovjek. Na najbolji mogući način.”

Cijeli razgovor Ivora Plužarića s Dadom Pokecom pogledajte u emisiji Croatians Saturday Live na YouTube kanalu Croatians Online, ali i na našem Spotifyju:

  

Listen to Croatians Online here:

   

  

Croatian American Media Association Corp is a tax exempt organization under Section 501 c(3) of the Internal Revenue Code (EIN # 99-1591741). Your donation is greatly appreciated and will be used to support our mission. Your contribution is tax deductible to the full extent permitted by law.