Povodom iščekivanja rezultata na Međunarodnom filmskom festivalu Karlovy Vary, ekskluzivno smo razgovarali s književnikom Damirom Karakašom. Poznati hrvatski književnik čije su knjige prevedene na više od deset jezika, živio je u Francuskoj, a školovao se i na Sveučilištu Sorbonne. Bio je i dragovoljac Domovinskog rata, a danas njegove knjige doživljavaju svjetsku slavu i prema njima se snimaju filmovi. Zastupljen je u čitankama za osmi razred osnovne te u čitankama za treće razrede srednje škole. Knjige su mu prevedene na desetak jezika. Otac je triju kćeri i živi u Zagrebu, a trenutno ima i datum izlaska njegovih knjiga na američko tržište koje ekskluzivno objavljujemo u ovom intervjuu.
Krenimo s aktualnim pitanjem. Trenutno se film „Proslava“ natječe za glavnu festivalsku nagradu Kristalni globus u češkim Karlovy Varima. Kako komentirate takav uspjeh i očekujete li pobjedu 6. srpnja?
Karakaš: Da vam budem iskren, kad vas od stotine filmova iz cijelog svijeta uvrste u glavni program jednog od najjačih svjetskih filmskih festivala, a u žiriju sjedi i slavni oskarovac Geoffrey Rush, te uz njega sve sami filmski znalci, to vam je već velika nagrada. Film upravo dobiva i jako dobre kritike po relevantnim novinama, iako će sigurno biti i onih kojima se neće dopasti. Tako je nekako i s mojim knjigama, ili ih vole ili ne vole, nema oko njih baš neke sredine.
Proslava je jako uspješno književno djelo, na koliko je jezika dosad prevedena i možete nam reći kako je došla inspiracija za pisanje takve knjige?
Karakaš: Roman je zasad preveden na Engleski (Amerika, Velika Britanija), Talijanski, Slovenski, Makedonski, a nedavno sam s jednim od najpoznatijih španjolskih izdavača potpisao ugovor za Španjolsku i Latinsku Ameriku. Što se tiče inspiracije, moram u pisanju osjetiti strast, bez toga ne možeš napisati ni pismo Vodovodu.
Jedan od najuglednijih svjetskih književnih časopisa Krikus Reviews iz New Yorka o vašem romanu Proslava piše: “Harrowing…as this stark novel reaches its conclusion, it becomes apparent that this isn’t a book that abounds with easy answers. An unsettling look at one man’s moral drift.” Kako to komentirate?
Karakaš: Kad smo bili mladi pisci, sanjali smo da nam književne kritike izlaze u takvim važnim časopisima. A ja o romanu ne volim previše pričati, neka ga svatko doživi na svoj način. Mogu samo reći da sam likove ocrtavao uz štedljivu uporabu klasičnog opisa – davao im konture gestama, migovima, trzajima, šutnjom, pogledima – a čitatelj ih može rekonstruirati i dalje nadograđivati u prostornom i povijesnom kontekstu, istodobno općenitom i dovoljno preciznom. Ja se tu oslanjam i na čitatelja, te od njega tražim suradnju na imaginacijskoj, ali i etičkoj razini interpretacije.
Kada možemo očekivati taj roman na tržištima Sjeverne i Južne Amerike I tko Vam je izdavač? Gdje će se knjige moći kupiti?
Karakaš: Roman će objaviti ugledan izdavač iz San Francisca, zove se Two Lines Press, datum izlaska je kako mi javljaju 10 Sept. 2024. Bit će ga u knjižarama, moći će se valjda kupiti i preko Interneta. Tko ga bude htio čitati, lako će ga naći. A kako mi iz Brinja volimo u šali reći, ako vam ne bude valjao, vratit ću vam pare.
Političke ideologije često su tema vašeg književnog rada, zašto je tomu tako?
Karakaš: Ideologija i politika su uvijek tu, htjeli mi to ili ne htjeli, neminovno utječu na naš život, pa tako i na priču o vojniku Miji. Ja sam pokušao, namjerno kažem pokušao jer književnost je za mene kako kaže Faulkner pokušaj da se postigne nemoguće, dakle pokušao sam ući u labirinte svijesti takve osobe, ali na način na koji nas upozorava Montaigne, a to je, da bi nekog razumjeli, moramo mu dugo i ljubopitljivo pratiti trag. Inače, jedan je mladi danski povjesničar Emil Kjerte nedavno radio istraživanje po Hrvatskoj o tome tko je tih godina odlazio u ustaše. Ustanovio je da im se velik dio vojnika pridružio iz vrlo jednostavnih razloga, zbog toplog obroka, kreveta, novih čizama. Moj roman govori upravo o tome, kako mlad čovjek, koji nema dovoljno obrazovanja, koji ima neku nesigurnost života, lako upada u takvu ideologiju. Iako je tu riječ o povijesnoj priči, ljubavnoj priči, mislim da se upravo to događa i danas, svugdje u svijetu. Neki mladi vojnik u Rusiji koji će se danas-sutra boriti na ukrajinskoj fronti proživljava sličnu sudbinu, baš kao i američki vojnik koji je odrastao u siromaštvu, a koji se u vojsku prijavljuje kako bi dobio priliku za obrazovanje i imao, primjerice, zdravstveno osiguranje. To je tema romana “Proslava”, a i tema filma.
Odrasli ste u Lici, nedaleko Brinja, u Plašćici. Lika je često mjesto radnje Vaših radova. Hoćete li nastaviti tako u budućim radovima? Hoće li Lika I dalje biti često mjesto radnje, a lički ljudi kao inspiracija?
Karakaš: Kad pričam o Lici, ovdje moram izrecitirati riječi velikog pisca Meše Selimovića: Bosna je za mene rodno tlo, izvor svega što znam i osjećam, nju najviše volim i njoj najviše predbacujem. Zbog ljubavi. Tako i ja mislim o svojoj Lici. Odrastao sam tamo, moje selo zove se Plašćica, bez crkve, škole, trgovine. U drvenoj kući gore smo bili mi, a dolje ispod drvenih dasaka stoka, tako su oduvijek živjeli naši stari, jer ih je ta goveđa toplina štitila za velikih zima. A kao dijete sam volio čitati, ali nisam imao veliki izbor jer je u mojoj kući bila samo jedna knjiga i to Katekizam. A prva biblioteka bio mi je zapravo jedan poljski klozet. Nije bilo toalet papira u selu, takvo je bilo vrijeme, pa je jedan susjed Srećko odnekud dovlačio knjige, uzeo bi Dostojevskog, pa bi kroz knjigu zabio čavao, onda bi se trgali listovi umjesto toalet papira. Unutra sam otkrio te knjige, čitao ih, ali ne možeš cijeli dan biti u klozetu, pa sam mu ih krao i odnosio u šumu gdje sam čuvao stoku. S dvanaest godina pročitao sam u šumi većinu ruskih i francuskih klasika. A objavljivati knjige počeo sam u Splitu, nakon što sam od 1990. do 1992. bio Hrvatski vojnik u ratu, izdržavao sam se honorarnim pisanjem za Večernji list, izvještavao sam s ratnih terena, iz Bosne i Hercegovine s Kosova. Volim pisati o onome što poznajem, a posebno mi je važno da se u mojim knjigama sačuva naš jezik, lička čakavica koja polako umire, a jako sam sretan što će se taj naš jezik sada čuti na mnogim svjetskim filmskim festivalima, to je i pohvala našem jeziku.
Još malo o “Proslavi”. Nakon češke, film se vraća i u Hrvatsku. Idete na Pula Film Festival?
Karakaš: Da, ide u Pulu, iako sam ja već film vidio. Naime, zvali su me u kino Kaptol u Zagrebu na projekciju samo za nas par ljudi. Popio sam par rakija, pozvao sam i ženu, ona je vrlo stroga i iskrena, ali zamolio sam je da ide sjesti na drugi kraj dvorane, ja sam sjedio sam u prvom redu, iako kažu da u ratu i kinu nikad ne ideš u prve redove. Bilo mi je teško, sve mi se skupilo, proplakao sam, to je film o našim bakama i djedovima u Lici, a mi od njih ne nasljeđujemo samo njihove gene, već i njihove snove. Ti ljudi žive u određenoj koheziji s prirodom i životinjama. Pa i gotovo jedina nježnost koju Mijo, a i njegov otac pokazuju prema nekom drugom živom biću jest prema kravi. Priroda im je ponekad neprijatelj, a ponekad prijatelj. Kad je završio, pogledao sam prema ženi, držala je palac gore, film mi je odličan, jedva čekam da ga ponovno vidim u Puli.
Sjećanje šume, Okretište, Kino Lika, Proslava. Koja vam je najdraža?
Karakaš: Knjige su kao djeca, ne mogu ih izdvajati. No kad je riječ o knjigama treba reći, kada nešto jako želite, imate svoj put i vjerujete u sebe i u to da ćete uspjeti, onda možete prijeći svaku prepreku. Eto ja sam se u književnosti sam izborio, nikada nisam imao pomoći ni od koga, dječak sam iz nekog malog sela u Lici, čuvao sam stoku i imao svoje snove. No bez obzira na početnu poziciju, dobio sam važne književne nagrade, primjerice za Sjećanje šume uglednu talijansku nagradu Premio Itas, koju još nije dobio nijedan pisac s ovih naših prostora, preveden sam na desetak, petnaest jezika, imam i prvi prijevod s hrvatske književnosti na arapski, nalazim se u lektiri i čitankama iz Hrvatskog jezika za osmi razred i treći gimnazije. Mnogi su me na tom putu pokušali zaustaviti, ali nisu uspjeli jer kada blokiraš rijeku, ne daš joj da više teče svojim putem, ona će još više ojačati, narasti i jednog dana srušiti sve te prepreke i nastaviti taj svoj put.
Planirate li možda američku turneju i promocije vašeg rada na kontinentu Amerike?
Karakaš: Svakako planiram, radujem se putu u Ameriku i susretu s čitateljima, razgovorima o knjigama. Treba stalno širiti horizonte, čitati, razgovarati, pokušati razumjeti druge ljude, druga iskustva, znati stati, promisliti, preispitati se s vremena na vrijeme. Inače, za mene su čast i poštenje još važne stvari, tako su me moji roditelji odgojili. I ne može me nitko ničim kupiti. Tome učim i svoje tri kćeri, da budu pravi ljudi, da vole druge ljude, da budu slobodne i poštene – prema sebi i prema drugima. Naravno i da čitaju knjige, jer kako je rekao onaj glas Svetom Augustinu, uzmi knjigu, čitaj je, ispuni svoju prazninu, postani čovjek.
Foto: Dražen Kokorić
Listen to Croatians Online here:
Croatian American Media Association Corp is a tax exempt organization under Section 501 c(3) of the Internal Revenue Code (EIN # 99-1591741). Your donation is greatly appreciated and will be used to support our mission. Your contribution is tax deductible to the full extent permitted by law.
